Da. Ljubav boli. A najviše boli kada joj dođe kraj. Ne, ne ljubvi, nego vezi.
A zašto kraj, ako plače on, ako plačem ja. Ako voli on i ako volim ja.
Ovo je kao veza telefonom, koja pukne zbog smetnji ili prekida u govoru. Ali mi govorimo, ali ne dovoljno. Istina. Upravo je to onaj najveći problem, smetnje u govoru. Jer on nezna pričati, nezna se izraziti. Problem zadrži za sebe, a riješava ga prekidom. Opet.
Moj život više nema smisla, odbacila sam svoje snove, ciljeve. Fotografiju i kreativne hobije. To više nisam ja. Bez njega to ne želim biti.
Miris, zagrljaj, osmijeh ... vratite se.
Sada, samo suze mjenjaju sve to. Nitko ne može zauvijek biti sretan, sreća se skupo plaća, da nije tako svi bi se smješkali. Nemam iskrenog osmjeha za nikoga.
Nedaj mene za nju, zlato za prašinu, mog srca si šum i za um opijum. Nedaj usne za sol, moju ljubav za bol, na nebu na dnu, ja sam tu, ja sam tu .. Ja te volim.
I ....dok tako hladan lik stoji pored mene, ne vjerujem da je to on. Ali onda ga suze izdaju, kome lažeš .. voliš me. Ja to znam. Više nego ikad. Sad. ... zauvijek.
Da..super ! Uzmi mi i to, ionako si mi sve redom počeo uzimati. ..I ako te čini sretnom da ja to više ne mogu podnijeti, uredu..pobjedio si. ...
Zašto zašto zašto. Samo kad bih znala što sam tako loše napravila pa da si sve svalio na mene,na moje najmilije... Toliko ljudi, ružnih i zločestih ...ali njih ni ti ne želiš. I shvaćam te. I znam da oko sebe želiš najbolje, ali ej..nisi nas naučio živjet sa time.Barem mene nisi ..
Toliko stvari koje neki ljudi trebaju vidjeti,probati,doživjeti..a nikad neče.
Ovo je moje razočarenje u vjeru.. Nakon toliko događaja,ljudi... i moje čvrste vjere. Sada možda počinjem i da sumnjam. Jednostavno ... u kurac sve !!!!!
Tko bi rekao da ču na ovom blogu ispratiti toliko ljudi, oplakati ih, tugovati i dan danas. možda donosi nesreću ?????
Pomozi ...
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane ...
Ljudi oko mene odlaze, napuštaju me iako ja molim da ostanu. Molim ...
Ponekad imam osjećaj da za sve ružno što se događa oko mene, da sam baš ja kriva. Ali odlazak zauvijek ne bi trebao biti ružan. ? ..Kome je on zapravo bolan? Nama, koji se ne možemo pomiriti sa time da ti je cilj života, da je to ono zbog čega se na kraju krajeva i živi.
U meni vlada strah,nemir .. I tako bespomoćna moram krenuti dalje, bez nijednog savjeta ili ikakve podrške i sve to samo zato jer nitko ne zna. Sama sam u ovome. Potpuno ..
...
I kako, u samo 4 mjeseca izgubiš toliko dragih osoba ... Za osobu poput mene, koja i nema toliko prijatelja, toliko znanaca i toliko osoba koje voli ...četiri je osobe previše. Baš previše za moju mirnu dušu i moje mirno stanje i za sve moje mirno.
Ali ..u ova sam četiri mjeseca ja postala druga osoba,osjećam to. Osjećam da mi živci lete sa svih strana, da nisam strpljiva i da sam baš loša osoba. Bez kulture ... totalno nezainteresirana. Životne promjene.
Uglavnom..baš sad, odnosno. Prije dvije sam godine mislila kako je svemu došao kraj. Kako je došao kraj svim lošim stvarima oko mene. Mislim, stvarno je sve krenulo na bolje. Svi sretni, ja sretna....Dvije godine, a što je čovjek sada? .....
Vrijedi li plakati? Zapravo, ja bi se najbolje osjećala kad bi plakala. Kad bi sjedila negdje sama i plakala, bez da me itko išta pita, bez puno različitih karaktera u mom životu.
Ja idem u školu, a tamo ima puno ljudi, previše i svatko od njih ima svoj karakter i ja to jednostavno nekad ne mogu podnijet ... jer ja sam samo za plakanje kad se u takvom okruženju nađem ...
Ja više nisam za ništa. ... :/
Voljeti nekog ... to je širok pojam.
Ja volim, i voljena sam. Ali šta ako se nekad tako ne osjećam? Tko je kriv, ja ili onaj tko mi daje ljubav? ..
I nakon dvije godine (i više) i dalje ista natezanja i dalje iste svađe. Odlaženja, durenja i svega istoga. Kada če to prestati Čemu tu zapravo vodi? Ničemu .. Ja sam to prerasla,ali on nije. Ali zašto nije, zašto ne može shvatiti da je on meni uvijek najbitniji. ..
I tako svaki njegov odlazak izaziva moje suze, osjećaj nemoći .. ali to više nije moralno sa njegove strane. Zašto ljudi kad nešto žele ''izboriti'' onda ne brinu o drugima, o drugima koje vole.. tada ja postajem nebitna,nevidljiva, moji osjećaji nisu bitni ...
Kada če postojati riječi da mogu opisati bol koju svaki put iznova osjećam ...
... ..čak i ovim točkicama mogu više opisati bol nego bilo kojom riječi ....
Danas.
Jeste li ikad razmišljali o tome da budete zavedeni ? Slučajno ili namjerno, uopče nije bitno.
Jeste li ikad razmišljali o tome da se možete spetljati sa krivim ljudima, ljudima koji će vas tjerati na nešto što ne želite,a da to tada nećete znati želite li ili zapravo ne želite?
Nisam ni ja. Ne dosad. Ali danas, danas sam pročitala knjigu koja upravo o tome govori. Jesam li shvatila knjigu ? Sramim se reći, ali iskreno i nisam baš.
Kamikaze su u večini slučajeva zapravo žene. Zašto? Zato jer su one manje sumnjive, osiguranje ih manje provjerava i one uvijek mogu oružje sakriti ispod majice, glumeći trudnicu. Zanimljivo. Ali i strašno.
Zamisli da si u toj ulozi. Bez pitanja, bez da znaš želiš li to. Samo zato što si zaveden sad moraš sam sebe odriješiti tog grijeha i na taj način opravdati sebe i svoju obitelj. To ti je kao kazna koju radiš da bi ti drugi oprostili.
Hoće li ti oprostiti? Nakon što oduzmeš život sebi i tolikim ljudima. Nevinim ljudima koji su jednostavno na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Bijele zastavice,koje nakon eksplozije vijore zrakom kao snježne pahulje .. ne, to nisu pahulje to su zastavice kojima su djeca na školskoj predstavi radosno mahala. A sada ih više nema. Sada su im se kosti odvojile od kosti, koža od tkiva, jetra od bubrega, .. sada su prah, neprepoznatljiv prah. Več pomješan sa ostalom prašinom .. neporepoznatljivo ljudsko tijelo. Hoče li ih ikad itko prepoznati? ...
A osjećaj dok je ona u tebi .. dok te pritišće sa svih strana. Kako su je samo ugurali u tebe? A crv koji ti u uho govori o tome želiš li odustati. Odustati? Ne, ti nisi kukavica, ideš dalje. Ideš do kraja jer .. sada je sve gotovo. Sada se ništa ne može učiniti. ...
Panika, samo panika oko tebe. I ustaješ ujutro znajuči da u sebi to nosiš ..i hvata te nervoza. Trčiš na wc ali ...citiram ''nervozu ne možeš israti'' ... a kad sve bude gotovo, postavljat če se pitanja: tko je prvi započeo, tko je kome jebao b .. , koliko ima stradalih, ranjenih, teže, lakše, kako će to djelovati na vladu, na državu ? ...
Na državu i vladu. To je bitno, da ..
I prilikom odlaska na putovanja koja su neke tematike. Prilikom odlaska na konferencije, susrete sa važnim osobama. Razmislite, jeli stvarno morate tamo i otići. Jer, ..samo vrijeme ako pogriješite danas. Sutra se razlika između vašeg praha i praha pjeska ..neče vidjeti.
*nadahnuto knjigom, citiranja, prepričavanje ...*
Nisam dugo pisala, pa sada imam tu naglu potrebu upravo za pisanjem.
...sa osamnest godina nemam vremena za napisati nešto.. kako? Neznam..
Ali... prijatelji bi ti trebali biti oslonac u životu. Ali oni te niti ne žele vidjeti, čak i kad imaju priliku da te vide. :/
A i shvaćam da nismo svi svima dobro društvo, ali ipak .. razočarenje. Od onog od kojeg najmanje, ali ...ma zapravo od onog od kojeg uopče ne očekuješ. Gdje je nestalo to moje dobro procjenjivanje ljudi odmah na prvi pogled? ...Ali ovo je ipak jedan malo duži pogled, ali svejedno nisam ..dobro procijenila,znala, osjećala.. ?
......
Ma i da znam zašto,ali jednostavno ne znam. Bježe li neki ljudi od nas (mene) ili jednostavno bježe od sebe, od onog što oni zapravo jesu a žele da nisu, od onog što če možda biti ako nastave druženje... od djela,riječi,osjećaja... ? Praznih riječi možda.
Gdje smo pogriješili mi (odnosno ja) .. I zašto uvijek krivimo sebe. Jednostavno ... ma ne znam zapravo. :SS
Čitam stare tekstove. Shvaćam tek sada koliko su oni zapravo besmisleni. No, tada to zasigurno nisu bili. Tada su mi bili bitni i puni ljubavi i svega. A zapravo ničega. Sada, slušajući isto tako neke stare pjesme, pokušavam se opustiti u ovome pisanju koje mi zapravo nikad nije dobro išlo.
Ja se mogu zvati kako god želim i mogu biti bilo tko, ali nekako je bitnije da sam drugima nešto. Ne drugima kao, bilokome, nego drugima kao određenima. Moj je život započeo prije 18 godina, a i devet mjeseci prije toga, ne znam kako, ne znam gdje, ali to više niti nije bitno. Odrasla sam i to još nisam shvatila, kao da čekam nekoga da mi to makar kaže na način da to i shvatim. Najsretnija bi bila možda, kad bi imala razmak među prednjim zubima pa bi se zaista uvijek osjećala mlado. ...
Da, osjećam se staro. Zapravo, nije da se osjećam staro nego me samo hvata panika. Sad kad već, skoro i vozim auto, kad sam več dosta dugo u vezi i kad imam osjećaje i sve, polako me hvata neka panika. Zašto? Vrijeme ide, godine mi lete i moram nešto poduzeti. Nisam sigurna, međutim, znam li što želim. Fotografiranje, izrađivanje, cvijeće, putovanja, humanost,...što ja želim? Mislim, događa se da svi znaju što JA želim osim mene. Čudno.
Ja želim putovati, sa ljudima. Fotografirati sve, svaku ljepotu koja je relativna i prolazna, ali na fotografiji stalna. Nije samo stalna nego, prelazi i s generacije na generaciju. Kako? Pa zaustavljena je u vremenu i svima vidljiva.
Ma zapravo jedina stvar koja me čini tužnom je to što ovaj svijet neće stati čak ni onda kad ja odem. Kad zauvijek odem i to mi nikako nije pravedno i to me najviše boli, iako je sebično ..nikako nije pravedno !
Želim živjeti. ''Potreba za životoooom'' – I.Andrić
(....)
Nje nema, i dalje je nema, bez obzira na sve riječi. Ne mislim tako često na nju. Je li to loše? Jesam li ja loša osoba? ...ali ne, ona nije nestala, ona nije zaboravljena. Nikad neče biti. Jer je uvijek samnom tu. U svakom trenutku. Sigurna sam da se sakriva iza ugla pa da mi može mahnuti, sigurna da me čeka da mi se nasmješi, da mi prstima prelazi kroz kosu ... da, ona me čeka i čuva me. Stalno. Baš kao i što ja nju volim – stalno, bezuvjetno, ...
Sreća, što je to, kad tebe nema ? ...
...što je to život kad sada osjećaš,a za sekundu nemaš osjećaje? ..dah ..
Kad bih mogla vratiti vrijeme tamo kada sam imala deset godina. Kad sam bila upravo ovdje i kad se dalje niti nisam kretala a ipak sam sve ljude oko sebe imala .. Kamo je nestalo to vrijeme. U zaborav nije. Nikad ..
Suza mi suzu sustiže svake noći. .. do kada? .... vrati se ..
Nemogu vjerovati da te više nema. Tvog hodanja, osmijeha, tvoje kose i tvoga lice. Tebe kao pojave..nema.
Lijepa, kao što ti i ime govori ... ni sama neznaš koliko. ...
Ovaj osjećaj i ovaj trenutak sada. i onaj poslije.. i onaj sutra. To ne može biti stvarnost, ja nisam naučena da 'ona to jest.
Život ...danas ovdje,sutra tamo, prekosutra ...tko zna gdje ..
*...ali ne ovo. (osjećam te ovdje,a znam da si kilometrima daleko..)
Da li ste ikad osjetili kako nekome tko vam znači sve na svijetu niste potrebni?
Vjerujem da smo se svi barem jednom našli u takvoj situaciji.
Ja sada, nakon 2 godine stojim na mjestu, dok on luta i upravo to i osjećam, da mu više nisam potrebna.
Nikad do sada nisam žalila ako bi nešto propustila,samo kako bi bila sa njim. Ali razmišljala sam. On mi sad
daje jako jasne znakove. I ne znam zašto se još uvjek držim za nešto što je odavno trebalo biti slomljeno.
Najgori je osjećaj kad osoba do vas živi i hoda uspravno, dok vi zapravo jedva znate puzati.
Svatko od nas ima svoje interese i hobije i sve to stoji. Nemam niš protiv toga, i ja sam osoba koja ima puno hobija,
svaki dan neki novi ali svejedno zbog hobija ne zanemarujem osobu koju volim. Zapravo, mislim da bi ljudsko biće
uvjek trebalo biti na prvom mjestu,pa tek onda svi ostali hobiji. Ali očito sam i ja hobi koji služi kao pokusni
kunić na kojem če se isprobati riječi,udarci ili različite poze u s.
Iskreno, mrzim kad kaže: ajmo probati ...
Tko sam ti ja da samnom isprobavaš? Osjećam se kao da, sam tu samo da on nauči nešto, da proba da li je nešto lijepo ili nije. Kao da želi samnom steći iskustvo, da pored neke druge bude iskusan.
Za sve to vrijeme ja patim. Ja sam jedina koja od svega toga nema niš osim boli i suza. On to ne shvaća i nikad neće shvaćati, neznam zašto uopće želi da mu objasnim kad on to uvjek shvati na svoj naćin. Ali ja volim .. a on to nikad neče znati. To neče naučiti od mene, ali ni od ijedne druge ..
Živjeti znači slagati varku na varku. I potpuno se slažem sa tim. Ljudi lažu, žele biti primjećeni na pogrešan način.
Zašto svi misle da je pogrešan način onaj pravi način da se nešto postigne u životu?
Odavno sam naučila, treba biti loš da bi bio dobar. Ali ja nikako da to počnem primjenjivati na sebi. Neželim, jednostavno nisam taj tip. Ja bježim od sebe. Gradim zidove, niti neželim da ih netko sruši. Nije ni potrebno. Ja kao da se želim izolirati od svijeta.I biti zauvjek sama. Možda bi to i bilo lijepo. Nikakva bol, tuga.
Samo nostalgija. Ali nostalgija je ta koja te uvjek vodi do dna,jednostavno kad nekih ljudi više nema, nakon nekog vremena počinje ti nedostajati njhov lik, osobnost, osmijeh, riječi.
Ali na kraju svih tih gorkih riječi svi imamo ljudsku potrebu za osmijehom.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Čovjek ima 1000 želja, dok bolestan ima samo jednu: da ozdravi. A ta se želja ne ostvaruje tako često. Zašto neki ljudi imaju privilegije, i to često oni koji imaju nekakvu moć, dok drugi, bespomoćni moraju prihvatiti činjenice ..
08.11.2010. (rip)
Vrijeme
Zaustavi vrijeme, da ti kažem nešto.
Nešto što nikada prije nisam.
Zaustavi vrijeme da ti pokažem svijet.
Jer iz mojih snova, ti otišla si zauvjek,
bez pozdrava nekog, bez ijedne rijeci.
A željela nebi vidjeti tu bol, na ljudima drugim.
Zaustavi vrijeme, vrati me u prošlost.
Kad smo sretni bili, kad smo se smijali.
Zaustavi ..
Svaka tvoja rijec kao utjeha,
a sada si otišla,
Bez pozdrava ..
Zaustavi vrijeme, vrati me u prošlost,
kad smo sretni bili,kad smo se smijali
zaustavi jer jednog dana
Kad se sve u prah pretvori..
I oci kad mi tama zatvori, vrijeme kad se zaustavi,
Zaustavi..
Od mene je otišao.
Na podu me tužnu ostavio.
Opet.
Onda je došao.
Osmijeh na tren vratio.
Koliko ga volim.
Da,to je shvatio.
Jedna ga je suza u mraku izdala.
Da još uvijek moj je, to mi je šapnula.
Ali više nema dodira.
Ostaju samo riječi.
A koliko one mogu o svemu reći.
Da još te volim.
Da još me voliš.
A skupa nismo.
**
18.lipnja 2011.
04.10.2008. - 15.06.2011. --- :
